Projekt
"Unaprjeđenje kvalitete programa prevencije ovisnosti i programa rehabilitacije i resocijalizacije" proveden je u suradnji Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Ureda za suzbijanje zlouprabe droga Vlade Republike Hrvatske u razdoblju od listopada 2013. do ožujka 2014. godine. Projekt predstavlja nastavak ulaganja Ureda u podizanje razine kvalitete programa u području prevencije ovisnosti, smanjivanja štete te rehabilitacije i resocijalizacije. Kako bi se razina kvalitete programa unaprijedila, potrebno je bilo procijeniti početno stanje i isplanirati pomake koji se žele ostvariti u narednom razdoblju. Početno stanje na projektu i željeni smjer razvoja kvalitete programa procijenjeni su na temelju dosadašnjeg iskustva procjene, financiranja, vanjske programske i financijske evaluacije te edukacija provedenih na terenu od strane Ureda i vanjskih suradnika Ureda. Opći cilj projekta bio je pridonijeti povećanju razine kvalitete programa prevencije, smanjenja štete, rehabilitacije i resocijalizacije u području ovisnosti o drogama u skladu sa standardima kvalitete. Specifični ciljevi projekta bili su: povećana razina znanja i vještina u području razvoja, implementacije i evaluacije programa te u području standarda i značajki kvalitetnih i učinkovitih programa, stvoreni preduvjeti za primjenu postignutih znanja i vještina u implementaciji i evaluaciji programa, provedeno vanjsko programsko i financijsko vrednovanje programa na terenu, izrađeni izvještaji o stanju kvalitete programa prema smjernicama za unaprjeđenje kvalitete programa i standardima kvalitetnih i učinkovitih programa te pružena povratna informacija voditeljima i izvoditeljima programa o rezultatima programskog i financijskog vrednovanja s ciljem planiranja unaprjeđivanja programa.
U nastavku teksta možete preuzeti cjelokupno Izvješće.
Umjesto zaključka kreirane su
Smjernice za unaprjeđenje programa koje su izrađene na temelju rezultata provedene samoanalize i vanjskog programskog vrednovanja programa te odražavaju standarde ili dijelove standarda koji mogu biti ostvareni u većoj mjeri. Smjernice sadrže i moguće načine na koje se to može učiniti vodeći se primjerima dobrih praksi koji su također proizašli iz analize programa.
- Unakrsna razmatranja: potrebne su pisane strategije ostvarivanja održivosti financiranja i drugih potrebnih resursa; potrebno uklapanje programa u postojeće inicijative ili postojeći sustav (institucionalizacija programa); potrebne pisane strategije ostvarivanja i održavanja suradnje s dionicima te načinima komuniciranja unutar programa i od programa prema zajednici/dionicima; potreba daljnjeg razvoja suradničke kulture u nevladinom sektoru i u društvu; potreban naglasak na procesima samoevaluacije rada djelatnika u programu te pružanje podrške u razvoju identificiranih područja unapređenja; uspostaviti sustav motiviranja i nagrađivanja djelatnika kao mogući smjer unaprjeđivanja programa u području edukacije djelatnika s naglaskom na pisane standarde znanja, vještina i kompetencija potrebnih za rad na programu te strategije njihovog razvoja; uspostavljanje jasnih pisanih etičkih principa i procedura uvažavanja etičkih načela (ili postojećih etičkih kodeksa) je izuzetno važno imati na umu tijekom cijelog procesa razvoja, implementacije i evaluacije programa.
- Procjena potreba: unaprjeđenje bi se moglo usmjeriti prema većem korištenju recentnih podataka i specifično onih podataka koji su relevantni za program; potreba formaliziranja standarda i smjernica preventivnih programa na nacionalnoj razini te poticanje njihovog implementiranja različitim mjerama; rijetko se mogu naći primjeri procjene već postojećih programa, ili se one rade neformalno, no vrijedno bi ih bilo formalizirati u obliku procjene nedovoljno pokrivenih prostora za djelovanje; programe je moguće unaprijediti u smjeru osmišljavanja i provođenja vlastitih istraživanja kojima će se prikupiti podaci od ciljane populacije i time stvoriti empirijski utemeljena slika potencijalnih sudionika za koje je tada moguće kreirati ciljanu intervenciju koja će odgovoriti na njihove potrebe.
- Procjena resursa: u programima često nedostaje opis kako će se doći do ciljane populacije, do sudionika, posebno u situacijama kada se programskim aktivnostima cilja na vrlo ranjive skupine, skupine u visokom riziku koje su često nemotivirane na dobrovoljno sudjelovanje i potrebno je u tom smjeru uložiti dodatne napore; u programima bi dobro bilo imati opisane procedure za motiviranje potencijalnih korisnika na sudjelovanje te njihovo zadržavanje u programu.
- Formulacija programa: u ovom području potrebno je uspostavljanje i održavanje trajnih i sustavnih edukacija o teorijskim modelima prevencijske znanosti koje bi za uvjet polaženja postavljale različite razine ulaznih kompetencija i izlaznih ishoda učenja koji bi bili priznati i putem uspostavljenih standarda prevencije (možda i za različite resore) na nacionalnoj razini; područje definiranja intervencijske logike putem definiranja općeg i specifičnih ciljeva te očekivanih rezultata predstavlja jedan od najvećih izazova promatranih preventivnih programa – potrebno oblikovanje ciljeva koji će govoriti o dobitima za korisnike, a ne o poduzetim aktivnostima od strane provoditelja programa; osim navedene logike intervencije, vrlo je važno, a nije uvijek i uvaženo, postaviti ciljeve koji će biti relevantni za sudionike programa i za područje prevencije ovisnosti što je potrebno argumentirati dostupnim istraživačkim i teorijskim spoznajama; u argumentaciji formulacije programa vrlo često nedostaje pozivanje na dokaze učinkovitosti iako su oni dostupni u obliku vrlo pristupačnih publikacija (što je elaborirano više u Procjeni potreba) te je moguće zaključiti o potrebi daljnjeg unapređenja znanja i kompetencija u ovom području
- Dizajn intervencije: unaprjeđenje je potrebno u smjeru korištenja dokazanoučinkovitih aktivnosti i sadržaja u području prevencije korištenja sredstava ovisnosti i implementiranje dostupnih smjernica u ovom području; bilo bi vrijedno unaprijediti programe u smjeru postavljanja sustavnog bavljenja socijalnokulturalnim značajkama korisnika i prilagodbama programa potrebama ciljane populacije; potrebno je unaprijediti planiranje evaluacije te povezati znanja o planiranju evaluacije sa znanjima o postavljanju ciljeva jer se radi o procesima koji se logično nastavljaju i ovisni su jedan o drugom.
- Upravljanje programom i mobilizacija resursa: potrebno je unaprjeđenje programa prema svim standardima u ovoj skupini, od pisanja plana programa, preko osnivanja timova, novačenja i zadržavanja korisnika u programu i prilagodbe programa korisnicima pa sve do planiranja evaluacije
- Provedba i praćenje: potrebno uvođenje principa pilotiranja intervencija koje se prvi puta primjenjuju te praćenja tih pilot-intervencija na manjim skupinama sudionika i na manjem broju lokacija kako bi se unaprijedile za širenje; potrebno je unaprjeđenje praćenja intervencije kako bi se ostvario najoptimalniji omjer vjerne implementacije s jedne strane i fleksibilnosti u prilagodbi programa korisnicima i okolnostima s druge.
- Konačne evaluacije: potrebno je unaprjeđenje programa u području evaluacije učinka; a za zaključivanje o učincima programa potrebno je provoditi prikupljanje kvalitativnih i kvantitativnih podataka (mix-method pristup), obrađivati ih prikladnim obradama podataka te izvoditi smislene i korisne zaključke.
- Širenje i unaprjeđenje: unaprjeđenje standarda u ovoj fazi je potrebno u području donošenja objektivne odluke o održavanju programa na temelju rezultata evaluacije, zatim u području pisanja specifičnih izvješća prilagođenih različitim ciljanim skupinama korisnika tih rezultata; potrebno je veće uključivanje korisnika u komuniciranje rezultata programa kao i povećanje participativnog pristupa u svim fazama programa.
